Zamah leptirovih krila

Pavao PETRIČEVIĆ

Zagreb, lipanj 2013.

Fotolinea d.o.o. za trgovinu i usluge, Zagreb

472

978-953-57648-1-6

Dojmljiva slavonska kronika šokačkog majstora pera.

FLN-020

Novo

40,00 kn

Drago mi je oduvijek kad čitam, a još više otkrivam dobru prozu na našim slavonskim brazdama suvremenog pisanja, a pogotovu dodajem, iz vinkovačke sfere i kluba pisaca od Bosuta i šokačkih životnih zadruga.
Čitajući sve po redu, dakle, od prve do zadnje stranice ta obilna i zanimljiva štiva, prvo što uočavam – to je onaj naš šokački pisac koji se drži svoga tla i netom prohujalog vremena, a drugo sve to obavlja čitkim, jednostavnim stilom koji po mnogim izražajnim svojstvima podsjeća na filmsko-scenarijske uratke. Taj roman-kronika djeluje biografski, a možda i autobiografski, i naš domaći čitatelj prepoznaje ne samo mjesta, ulice i šorove naših sela, nego i što je možda još sukladno važnije – vrijeme Drugog svjetskog rata i prvog poraća s obilježjima društveno-gospodarskih i političkih kretanja. Tako će pisac notirati realno, opipljivo, dokumentaristički vjerno, autentično i sugestivno poznavajuće sve domaće mentalitete i naravi nastalog vremena kaosa, otimačina i svakojaka zla.
Bogatsvo sadržaja ogleda se u brojnim licima i događajima, u mnoštvu šarolikog i objektivnog proslikavanja ljudi i krajeva. Djelo je krcato imenima kao sudbinama između ljubavi i smrti, prokletstva rata i pogubnosti društvenog sustava, a naročito reflektiranog na selo, nametnuto zadrugarstvo u poraću, licemjerstvo vlasti i dirigirane ekonomije, političkih progona za vrijeme rata od 1941. – 1945., a onda sa svim posljedicama nepravde, prisile i zarobljavanja. I onda, što nije na odmet reći, naš pisac ne robuje političkoj idejnosti i društvenim šablonama, on je u portretiranju svojih junaka u razno-raznim sukobima kao po strani prepuštajući sva zbivanja životnoj okrutnosti. Znači, čitamo retke kao stanoviti dokazni materijal jednog zbiljnog svjedoka vremena koji što priča ili opisuje prostire prema očima viđenja i istine. On piše suvislo, priprostim, ali svježim jezikom koji se razvija negdje između pučkog narodnog iskaza i standardne književne rječitosti, koja ima sve odlike literarnog ustroja. Može se učiniti da pisac predočava neki zapisnik, zabilježnik kao dnevničku formu pa čak i onda kad fabulira romansu ljubavi, primjerice svojih glavnih junaka kao što su Mladen i Ana – ali on sve to radi na svoj originalan način, vješto gradeći rečenice kao iskaz modela koji neće iznevjeriti regionalni realizam naših Kozaraca, a ujedno će stil metaforičke kratkoće i virtualnih uzleta približiti neoestetici današnjih književnih stvarnosnih struktura.
Taj realistički romantizam zapisivanja ljudi i vremena upriličio nam je stvaranje takva djela koje više od drugih ponire u našu nedavnu prošlost, pa je s obzirom primjerne strane te proze šteta što sadržajem pisac ne dostiže i današnje vrijeme koje će pretpostavljamo prikazati narednim ostvarenjem. Reklo bi se da smo dobili jednu istinsku šokačku knjigu koja ukazuje na činjenicu da u nas ima rasnih kazivača i nastavljajućih talenata. A to je baš ono što nam sad treba kad evidentno očekujemo takvu literaturu koja grabi duboko i poširoko u naše životno biće, u našu narav i naše društvene i životne probleme.
Nismo još u današnjoj knjižnici čitanja imali pred sobom na stolu takav činjenični topografski realizam, takvu punoću vjerodostojnosti koja nadoknađuje sve ono što naši današnji pisci propuštaju zapaziti ili zanemaruju bitnost realne iskaznice za račun formalnih pravopisa moderne književnosti. Ne samo što smo u čitanju punokrvna šokačka pera, nego smo u dobitku istinite pojavnosti onoga što smatramo izvornim životom na selu pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Daljnja upečatljiva pozornica ove romaneskne kronike plijeni pozornost nizom karakterističnih likova (Mladen, Ana, Branko, Mile, Škiljo, Stevo,...) s kojima se ponajbolje sagledavaju društvene i životne prilike generacijskih i sugeneracijskih međa. Iako se ponekad čini da pisac piše tako kao da preskače priču svojih odabranih prizora i ovlaš portretira svoje junake sela onako kao da ih ostavlja nedorečene izbjegavajući time didaskalije i zamke nedovršene fabule.
I erotika ovdje naoko ide po sredini događanja, naročito zaljubljenih grešnika (oženjeni Mladen i udana Ana); ali međutim piscu je do toga da ne bude suhoparni navoditelj seoskih motiva i problematike koju nameće, primjerice zadrugarstvo ili otkup. Pisac neće zamarati već toliko prepoznatljivim spletkama i igrama seoskih ljubavnika već i stoga kako bi izbjegao standardne literarne šablone tržišnih pustolovnih ili sentimentalnih trivijalnosti. On nikako nije neki pomodni   k n j i š k i   m o l j a c   kojemu je do objave romana nego do predočenja društvene i ljudske drame na bliskim prostorima zavičajnosti. Pažljivi čitatelj uočit će pisca kao psihologa koji zna odmjeriti taj svoj prozni materijal. Njegova spisateljska palica ima stanovitu ironijsku, čak satiričnu podlogu, upadljivu kritiku (udarnički rad, elektrifikacija i industrijalizacija, pobijanje kapitalizma i američkog modela u Europi, itd.) kao i ciljano umetanje navoda i citata iz dnevne štampe i agitpropovskih ureda kao domišljate ilustracije, ali ponekad i pretjerana u količini citatnog teksta. Ali nosiva je ona piščeva evidentna ideja u pulsiranju života u ljudi koji čine presliku otežala im vremena.
Autoru je svakako važna panoramičnost i dramatičnost događanja, prikazivanje generacije koja s nesnosnim teretom izlazi iz pogubnog rata u još zamršeniji mir, takozvanu poslijeratnost koja varira sve moguće opake i naopake ljudske sudbine s toliko mrtvih, a nesagledivo pomućenih i umornih ljudi, pojedinaca. Tu se autor jasno određuje kad se suprotstavljanjem poštenih zlima, superiorno dokazuje s punim razlogom svoga upornog notiranja svih mogućih i nemogućih situacija.
Uočljiv je taj petričevićevski model stilizacije dešavanja pri čemu ponajviše rabi naraciju, kolokvijalnost, narodnost izvornog pučkog iskaza; ali sve to čini s dostupnom mjerom koja se dostojno nosi sa zahtjevima literarnih oblika riječi i rečenice. Međutim, u toj masi pojava društveno-političkih slika i prizora donekle šteti sam sebi, jer previše reducira priču radnje, poglavito one koja bi čitatelje zabavila takvom romansom kao što je mučna idila dvoje strastvenih ljubavnika. Ima se dojam da bi autoru samo ta priča o Mladenu i Ani kao preljubnicima u čistoj ljubavi bila dostatna za jedan samostalni roman – knjigu.
I na kraju ovih redaka zaključimo da ova zorna kronika ljudi i događanja bliske nam prošlosti ulazi sa svojim ponajboljim stranicama na ravnopravan način u biblioteku suvremene slavonske knjige. I to one koja će se čitati kao prava stvar, nimalo papirnata i puko beletristička, pozerska, nego kao punovažeća najava pisaca na našem domaćem terenu. Takvih koji znaju pisati, kao što mi znamo čitati...

Miroslav S. Mađer

Format Adobe DRM ePub
Ispis Nije omogućen
Kopiranje sadržaja Nije omogućeno
Pregled Na svim uređajima